Pjesnik Mato Mandić (Gradište, 1902. – Gradište, 1975.)

• Batarilo
• 10. ožujka 2024.
• HRVATSKA
• Breaking News Slider, gradište, pjesnik, whats new tabs
• 0Komentari

Mato Mandić je poznati i najplodonosniji pučki pjesnik iz Gradišta, dugogodišnji odbornik i potpredsjednik Seljačke sloge na nacionalnoj razini, čelnik Ogranka Seljačke sloge u Gradištu, te velik društveni i kulturni djelatnik, posebice iza Drugog svjetskog rata kada je obnašao i značajne dužnosti u selu.

Mato Mandić je zasigurno bio najplodniji pučki pjesnik iz Gradišta, koji se pisanjem i najduže bavio. Puno je svjedočanstava ostalo iza njega u različitim časopisima i knjigama. U doba Mate Mandića osim Miškina i Stuparića nije u našoj književnosti ni jedan seljak istupio s posebnom knjigom svojih radova. Njihovi radovi razasuti su po raznim časopisima i uvijek ispravljani od gospodina urednika, koji je svoju uredničku dužnost često tako tragično shvatio te je na svojoj stolici kraj pisaćeg stola ili u kavani kraj crne kave fabricirao ideologiju sela i seljaka te sa svog gledišta ispravljao i dotjerivao seljačke književne radove.

Mandić za sebe veli: Rođen sam u Gradištu 24. veljače 1902. godine. Djetinjstvo sam proveo kao i sva druga djeca. Kada sam svršio pučku školu započeo je Prvi svjetski rat. I uz grmljavinu topova koji su negdje daleko pucali, uz plač žena, majki i sestara, uz promatranje terenskih kolona i vojske što je okolicom mojega sela često prolazila i uz strah od rekvizicije, prolazila je moja prva mladost. Kada je svršio svjetski rat već sam marljivo čitao sve što mi je došlo pod ruke, ali najviše sam volio čitati vojničke i šarene svjetske kalendare. Poslije toga došli su na red Sherlock Holmes, Ethel King, Pinkerton pa Lijepa bolničarka, Nevina u ludnici, Pariška vračara, Grička vještica… Zasitivši se tih fantazija, prihvatio sam se Šenoe, Kumičića, Tomića, Novaka i ostalih naših i stranih pisaca. Za čitanje imao sam puno vremena, jer sam bio pastir od kako sam izišao iz škole pa dok me nisu pozvali u vojsku. Idući za govedima uvijek sam nosio knjigu sa sobom pa su mi se i mnogi rugali zbog toga pitajući me hoću li biti pop kad uvijek čitam. Kada sam se vratio iz vojske kući, nastavio sam s čitanjem, ali sada su me nekako osim romana i pripovijedaka zanimale i ozbiljne stvari. Počeo sam čitati novine od kojih mi se najviše sviđao Dom. Osobito su me zanimale pjesme koje su ispjevali seljaci i koje je Dom objelodanjivao, a napose zanimale su me one od Stuparića i Miškine. Potaknut tim pjesmama počeo sam čitati Šenoine, Preradovićeve i Vrazove pjesme, a osobito su mi se sviđali Nazor, Kranjčević i Domjanić. Nasuprot škole stajao je zatvor, ograničavanje slobode i sva ostala progonstva iz doba stare Jugoslavije.

Tako se i Mandić sjeća tih dvaju trenutaka iz svoga života; želje za znanjem i težnje za slobodom s jedne strane, a utamničenje svake napredne misli s druge strane. Kada je završio rat, oženio se, a onda su došla i djeca i obiteljske brige te mu je, kako ističe – doba škole ostalo u najdražem sjećanju života.

Dalje nastavlja: Godine 1926. počela je izlaziti Seljačka prosvjeta koja je uzgibala i ustalasala svu moju nutrinu i koncem te godine izašla je u Seljačkoj prosvjeti prva moja pjesma. I tako sam počeo pisati i kovati stihove, ali moram priznati da nisam ni s jednom svojom pjesmom bio zadovoljan. Svaka je ispala drukčija, slabija, nego što sam ju zamislio. Jednoličan je to život jednoga seljaka koji pati i stradava u svakidašnjoj borbi sa životnim neprilikama. Uz sve, došla je kod mene još i ta, da sam vraćajući se 21. svibnja 1934. godine s vodenice na Savi, na jednom traljavom mostu propao u kanal i slomio nogu u bedru. Bolnica, doktor, liječenje, uspjesi i neuspjesi kod liječenja i na kraju izlazak iz bolnice sa sedam centimetara kraćom nogom. I sada šepesam okolo, zavidim zdravim ljudima te čekam kao i svi novo doba, nove dane…

Već 20. veljače 1927. godine Mato Mandić biva pohvaljen na Drugoj glavnoj skupštini Seljačke sloge i Rudolf Herceg mu proriče lijepu budućnost te se javlja sa svojim pjesmama i u prvoj godini izlaska Seljačke prosvjete. Dakle, od samih je početaka Mato Mandić bio uključen u vrh Seljačke sloge na nacionalnoj razini, a onda, dakako i Ogranka u Gradištu. Na 3. glavnoj Skupštini Seljačke sloge održane 12. veljače 1928., Mandić biva izabran za prosvjetnog radnika i tu će dužnost, uz onu potpredsjednika, obavljati dosta dugo. Mandić je uz čika Tunu Babića redovito biran i u sam Izvršni odbor Središnjice Seljačke sloge. Također, ime Mate Mandića redovito se spominje i kod književnih natječaja u organizaciji Seljačke sloge, gdje redovito pobire glavne nagrade, a uz Tunu Babića često je odlazio i na Skupštine drugih ogranaka.

Kroz četiri desetljeća javlja se lirikom u listovima koji su objavljivali djela seljaka, a 1959. godine objavljen mu je izbor pjesama u knjizi Trojica iz Gradišta. Od tada njegovu poeziju praktično i ne susrećemo u sličnim publikacijama, iako je slao svoje uratke, ali, kako kaže: Ni Zagreb ni Osijek ne mare za pjesnike koji nakon plužnih rasova i čobanskog biča hvataju pero.

Mandić je pjesnik tople lirike. Pjeva o težačkom životu, o šumi, oranicama, znoju i muci, svijetu kojemu je pripadao fizički i duhovno. Njegove su pjesme zanimljive, proživljene, nadahnute i istinite, te ujedno neposredne i dokumentiraju jedan zauvijek minuli svijet, prošlost na koju se nastavlja jedan novi, drukčiji život u čije se tijekove Mandić nije mogao ni htio uklopiti. On je najizrazitiji predstavnik sela i ustrajne pjesničke aktivnosti. Ova je izrazita figura, osobito kada se ima na umu da se samoniklo razvijala i probijala naprijed uz puno zapreka i poteškoća, bez bliskih uzora ili kakvih povlastica i odskočnih pozicija, a u hrvanju s nizom elementarnih nepogoda i nemilosrdne prirodne stihije, neplodnih sušnih godina, s motikom u rukama, u znoju i muci, u borbi za urod, žetvu. Nije lako i nije jednostavno u svijetu takvih okolnosti osluškivati kucanje vlastitog srca, pretakati čuvstva iz svoje duše u stihove mekih lirskih boja.

Čitamo kod Mandića kako šuma zove pjesnika da sa svojim uspomenama prođe ispod njenih svodova i da posluša glazbu lišća kako svira himnu tišini, samoći i mladosti; kako su cvrčci u sunčano zlatno podne podizali glave iz guste tople trave i mahnito vrište pjesme svoje; ili kako zima ruže na oknima riše, a iz dimnjaka teku zmije dima; kako su se osjećaji rascvali kao tamni krupni cvjetovi; kako na crne brazde, tople i masne, noć razapinje crni čador…